Imao sam nasilne roditelje: riskiram li zlostavljati djecu?

Otprilike u vrijeme kad se odrasli vjenčaju ili razmišljaju o vlastitoj djeci, prirodno je da razmišljaju o vlastitom djetinjstvu. Oni koji su imali roditelje koji su bili dugo u braku žele imati svoj dugi, zdravi i sretni brak. Oni se nadaju da će biti prekrasni roditelji vlastitoj djeci. Ali što je s ljudima koji su roditelji ili koji će tek postati roditelji koji nisu imali sretno djetinjstvo? Ako ste imali nasilne roditelje, znači li to da će se tragični ciklus nastaviti? Ili je moguće da ćete, jer ste pretrpjeli zlostavljanje djece, imati roditeljske tehnike koje su potpuno suprotne onome s čime ste odrasli?

Istraživači proučavaju nasilne roditelje pokušavajući naučiti što više o tome što započinje ciklus zlostavljanja djece i nastavlja ga, tako da djeca nasilnih roditelja mogu izbjeći probleme koji bi ih mogli dovesti do zlostavljanja vlastite djece.

Rezultati su uvelike mješoviti u odnosu na to koji će roditelji zlostavljati djecu vlastitoj djeci, a to ovisi o mnogim čimbenicima. Ako je ovo nešto što vam je jako palo na pamet, možda biste trebali razmotriti profesionalnu pomoć. Licencirani savjetnik može vam pomoći da riješite sve preostale probleme koje imate iz vlastitog djetinjstva i pomoći vam da zajedno sa životnim partnerom uspostavite zdrave roditeljske navike.

Što istraživanje govori o roditeljima koji su bili zlostavljani kao djeca

Ideja koja stoji iza istraživanja djece koja su zlostavljana jest identificirati specifična iskustva iz djetinjstva koja će im pomoći da prevladaju svoju prošlost i postanu tip roditelja kakvim uistinu žele biti.

Dr. Richard Krugman, profesor pedijatrije na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Koloradu i direktor Centra za prevenciju i liječenje zlostavljanja i zanemarivanja djece C. Henry Kempe, kaže da su studije pokazale visok postotak muškaraca i žena koji su bili zlostavljani kao djeca nisu odrasla da bi zlostavljala drogu, zlostavljala djecu, činila zločine ili imala mentalnu bolest. Studije koje govore da zlostavljana djeca odrastaju u zlostavljanju djece pokazuju samo dio priče.

Krugman kaže da su ključni čimbenici koji bi dugoročno mogli pogoršati učinke zlostavljanja djece rano zlostavljanje; zlostavljanje djece koje se nastavilo dulje vrijeme; zlostavljanje tamo gdje su počinitelj i dijete bili blizu; zlostavljanje koje je dijete shvatilo kao štetno; i zlostavljanje koje se dogodilo tamo gdje je članovima njihove obitelji bilo hladno. To su vrste čimbenika koje istraživači pregledavaju kako bi identificirali koja bi djeca trebala najhitnije liječenje zbog zlostavljanja djece.

Neke studije ukazuju na trajne učinke zlostavljanja djece

Žrtve zlostavljanja djece često reagiraju na traumu optužujući sebe ili negirajući da je bilo zlostavljanja. Studije pokazuju da su neke odrasle osobe smatrale da je stroga disciplina opravdana. Mnoge žrtve zlostavljanja djece i dječjih trauma mogu se oporaviti od zlostavljanja uz pomoć terapije. Ispravna terapija može pomoći u popravljanju samopoštovanja pojedinca i poboljšanju odnosa s roditeljima.

Pojam zlostavljanja djece uključuje emocionalno zlostavljanje, fizičko zlostavljanje, seksualno zlostavljanje, zanemarivanje i obiteljsko nasilje.

Prema CDC-u, bilo koje je godine približno 1 od 7 djece žrtva zanemarivanja ili zlostavljanja djece.

Judith Herman iz Somervillea u Massachusettsu psihijatrica je koja je postigla neke pomake u vezi s nasilnim roditeljima i incestom. Jedna od njezinih studija pokazala je da se među ženama žrtvama incesta samo polovica dobro oporavila u odrasloj dobi. Žene koje su očevi ili očuhi zlostavljali i one koje su trpjele dugotrajno, nametljivo zlostavljanje djece imale su najviše problema kao odrasle osobe.

Martin H. Teicher, dr. Med., Ukazuje na studije u kojima su kasnije utvrđene da su adolescenti koji su osuđeni ubojice žrtve ekstremnog zlostavljanja djece. Gotovo svi tinejdžeri bili su žrtve emocionalnog zlostavljanja, fizičkog zlostavljanja i obiteljskog nasilja. U mnogim od tih slučajeva djeca su bila žrtve ekstremnog fizičkog zlostavljanja.

Nove studije otkrivaju najjači prediktor učinaka zlostavljanja djece

U slučajevima obiteljskog nasilja ili zlostavljanja djece, druge studije pokazuju da mnoga djeca vlastitoj djeci ne nameću emocionalno ili fizičko zlostavljanje.

Dr. William Altemeier, pedijatar sa Medicinskog fakulteta Sveučilišta Vanderbilt, 1986. godine objavio je izvještaj koji pokazuje da većina žrtava zlostavljanja djece, bilo da je to posljedica emocionalnog zlostavljanja, fizičkog zlostavljanja, obiteljskog nasilja ili nečeg drugog, nije nastavljena da zlostavljaju djecu nad vlastitom djecom. Kao što je detaljno opisano u New York Timesu, studija je utvrdila da je najsnažniji prediktor bilo smatraju li žrtve zlostavljanja djece nasilnička djela stvarnim zlostavljanjem.

Dječje percipiranje zlostavljanja djece kao prediktivni faktor

Iskustva djeteta pomažu im da shvate svoj svijet. Zlostavljanje djece odraslima je često teško razumjeti. Ponekad je teško razlučiti zlostavljanje djece iz discipline ili odraslu osobu koja samo ima loš dan. Linije onoga što predstavlja zlostavljanje djece za djecu su još nejasnije.

Na primjer, emocionalno zlostavljanje može imati oblik vike. U kojem trenutku vikanje postaje zlostavljanje djece? Emocionalno zlostavljanje često je više od vikanja. To može podrazumijevati omalovažavanje ili vrijeđanje djeteta, njegovo prozivanje ili još gore. Isto vrijedi i za utvrđivanje mogu li se određene radnje protumačiti kao fizičko zlostavljanje ili obiteljsko nasilje. Većina stručnjaka za djecu ne odobrava batine, ali u mnogim državama to nije nezakonito. Povremeno blago prebijanje obično se ne smatra fizičkim zlostavljanjem, ali redovito snažno udaranje ili šamaranje predmetima može se protumačiti kao fizičko zlostavljanje. Nasilje u obitelji ne utječe uvijek na dijete na izravan način, ali svejedno može imati negativan utjecaj na djecu. Istraživanja pokazuju da do 15,5 milijuna djece u Sjedinjenim Državama živi u domovima u kojima postoji obiteljsko nasilje između roditelja ili između roditelja i intimnog partnera.

Gotovo uvijek to utječe na djecu koja redovito svjedoče obiteljskom nasilju. Što su djeca više izložena obiteljskom nasilju, to ga više mogu doživljavati kao normalno, a ne kao zlostavljanje djece.

Najbolji pokazatelj koji trenutno imamo o tome hoće li žrtve zlostavljanja djece i sami postati zlostavljači djece dolazi iz studije Joan Kaufman i Edwarda Ziglera, koji su obojica psiholozi sa Sveučilišta Yale. Istraživali su različita istraživanja i došli do zaključka da je 30% najbolja pretpostavka kako izgleda zlostavljanje djece iz generacije u generaciju. Njihovo istraživanje također je potvrdilo ono što su druge studije pokazale, a to je da zlostavljanje djece povećava vjerojatnost da su djeca žrtve izložena nizu problema, uključujući depresiju, zlouporabu supstanci, seksualne probleme i višestruke osobnosti.

Sveukupno, istraživači su otkrili da mnoga djeca koja su bila žrtve obiteljskog nasilja ili zlostavljanja djece u nekom drugom obliku ne vjeruju da su zapravo uopće bila žrtva. Iz tog razloga žrtve obiteljskog nasilja i zlostavljanja djece nastavljaju zlostavljati vlastitu djecu.

U radu dr. Krugmana, pitao bi odrasle jesu li ih zlostavljali kao djecu, a oni bi mu rekli da nisu. Kad im je dao primjer, poput spaljivanja zbog kršenja maloljetničkog kućnog reda, nisu se složili da disciplina predstavlja zlostavljanje djece. Tri četvrtine muškaraca u jednoj od njegovih studija odgovorile su na ovaj način. Doktor Krugman primjećuje i druge primjere koje su sudionici njegovih studija davali, poput zatvaranja u ormar na jedan dan ili premlaćivanja dok nisu imali modrice, pri čemu su oštru disciplinu pripisali samo zato što su bili loša djeca. U mnogim su se slučajevima odrasli složili s oštrim disciplinskim mjerama koje su im roditelji izrekli u ime natjeranja da ispadnu u redu.

Kao što se navodi u članku New York Timesa, Terry Hunt, koji je psiholog u Cambridgeu, Massachusetts, specijalizirao se za rad s odraslima koji su pretrpjeli zlostavljanje djece, njegovi pacijenti misle da zlostavljanje koje su pretrpjeli nije bilo toliko loše. Otkriva da im je ključ liječenja i oporavka pomoć u suočavanju s činjenicama koje su shvatili da su bili loša djeca i stoga su zaslužili da ih se zlostavlja. Često otkriva da se latentna šteta od ranog zlostavljanja djece predstavlja u njihovim odnosima s odraslima, gdje čekaju da ih partner iskoristi, udari ili zlostavlja na neki drugi način. U svojoj je praksi dr. Hunt otkrio da su najviše uznemireni odrasli oni kojima je netko drugi od roditelja rekao da je zlostavljanje opravdano.

Istraživači također traže odgovore o specifičnim čimbenicima koji pomažu žrtvama zlostavljanja djece da odrastu u dobro prilagođene odrasle osobe. Nadaju se da će moći pomoći terapeutima da poboljšaju liječenje zlostavljane djece da se oporave od te traume kao odrasli.

Bilo da ste dio 30% koji imaju visok rizik od zlostavljanja djece ili ne, pomoć je dostupna. Nemate što izgubiti, a puno dobiti ako tražite savjet licenciranog internetskog terapeuta. Terapeut vam može pomoći da vas vodi do toga trebate li dugotrajnu terapiju da biste detaljno istražili neke probleme ili vam treba samo nekoliko sesija kako biste stvari održali u perspektivi.

Podijelite Sa Prijateljima: